Šorc

Kad se čovjek bavi fenomenima svakodnevnoga života, onda mu stalno prijeti opasnost od odveć brza uopćavanja. Uoči neku pojavu, promotri je i opiše, pa zaključi kako je ona znak neke veće i važnije pravilnosti; ali onda se pokaže da se malko zaletio. Tako je i sa mnom: čini mi se da u maloj stvari vidim važne povijesne procese, ali me strah da ne postupim brzopleto i lakomisleno. A ipak, stvar o kojoj govorim toliko je sugestivna, da jednostavno ne mogu odoljeti, te ću se ovdje svjesno izložiti riziku da ispadnem smiješan. Riječ je, da prostite, o gaćama.

Moram objasniti i kako sam došao na to da se baš njima bavim. Rado na televiziji gledam emisije u kojima puštaju materijale iz davnih vremena, gdje se vidi kako se nekada živjelo i kako je svijet izgledao. A među tim materijalima opet osobito su česti sportski: prikažu nam neko nogometno ili košarkaško prvenstvo, sa svim protagonistima, sa svim rezultatima i sa svim posljedicama. Ali i sa svim obilježjima tadašnje igre i tadašnjih dresova. I ja svaki put doživim šok: zaprepastim se kad ustanovim kako su u igrača kratke bile gaće i kako su im se gotovo cijele noge vidjele. Čini mi se tada kao da gledam nešto neprilično, kao da se netko skinuo gol nasred stadiona. A nije prošlo ni tako mnogo vremena – možda nekih dvadeset i pet ili trideset godina – a ipak se naše shvaćanje lijepoga i decentnoga posve promijenilo. Igrači su tada – a mislim tu i na muškarce i na žene – imali gaće koje jedva da su sezale do polovice bedara, i još su imale i neke proreze sa strane, radi lakšeg kretanja. A da i ne govorim o atletičarima, recimo, o skakačima uvis: njima gotovo da je stražnjica ispadala iz onih kratkih mudanata.

Danas je, dakako, posve drukčije: nijedan igrač neće izaći na teren, a da ne odjene gaće koje sežu do koljena, jer sve drugo smatralo bi se nepristojnim. Čak se tako odijevaju i rukometašice, pa nam time oduzimaju i ono malo zadovoljstva što smo ga nekad nalazili u promatranju njihove igre: ako smo već morali gledati kako se žene nemilosrdno lemaju, imali smo barem vidik na njihove noge, jer su nosile šorc (shorts). A sad više nemamo ni to.

I tako dolazim do one moje općenite teze koju se ustručavam iznijeti. Ako se, naime, po toj pojavi može išta zaključiti, onda je to ovo: moda i moral nemaju nikakve međusobne veze, niti moral ovisi o modi, niti moda o moralu. A bilo bi logično da bude obratno. Čovjek bi očekivao da se u liberalnijim vremenima, kad su zakoni javnoga ćudoređa malobrojniji i opušteniji, ljudsko tijelo više pokazuje i da igra veću ulogu u javnosti; i, analogno tomu, kad su moralni zakoni stroži, da se tijelo nastoji što više sakriti, ili barem izbjeći da se ono odveć ističe.

A u ovome s gaćama imamo posve suprotan primjer. Jer svatko tko je u ono doba živio sjetit će se da je prije tridesetak godina javnost bila mnogo stroža u pitanjima tijela i spola nego što je danas. Nije se onda u svim filmovima i televizijskim serijama neprestano govorilo o seksu, niti se vlastita spolna orijentacija razglašavala na sve strane, niti su se organizirale tribine o tinejdžerskoj kontracepciji. A ipak, gaće su bile kratke, tijelo je bilo slobodnije. Nasuprot tomu, danas je oko nas mnogo više seksa, a gaće su ipak duge, čak i onda kad je ta dužina samo na smetnju. To je pravilo toliko čvrsto, da smo se od kratkih gaća posve odvikli, pa su nam one jednako zazorne kao kad u istim onim starim emisijama vidimo kako gosti naveliko puše.

Pomišljam zato da se tu možda radilo o nekoj vrsti kompenzacije: ako već u ono doba nismo smjeli mnogo govoriti o spolnosti, mogli smo barem izložiti vlastito tijelo i promatrati tuđe. Zaključujem to po tome što pravilo kratkih gaća u ono vrijeme nije vrijedilo samo za sportaše, nego i za sve nas ostale. Navest ću samo dva primjera.

Prvo su kupaće gaće. Kao što i sami znate, i one su danas duge do koljena i smatra se prekršajem ući u more ili u bazen u bilo čemu drugome. A u moje vrijeme kupaće gaćice bile su karakteristične upravo po oskudnosti, pa su bile duboko izrezane, tobože zato da se uhvati što više sunca, a zapravo zato da se pokažu odgovarajući mišići.

Drugi su primjer kratke hlače. Njih su ljeti nosili i ozbiljni ljudi u godinama, a ta ozbiljnost vidjela se i po tome što su te hlače bile posve iste kao i duge, samo bez nogavica. Imale su dakle džepove sa strane i stražnji džep i džepić za sat. Ali i one su bile duge samo do polovice bedara, ne dulje.

E, ali ima tu kvaka: hlače su tada bile kraće, ali su se zato nosile mnogo rjeđe i u strogo određenim prilikama. A to znači da su se mogle odjenuti samo u nekim neformalnim i ležernijim situacijama, pri odlasku na plažu, u ribičiju, u najboljem slučaju u obližnji dućan. Nije dolazilo u obzir da čovjek u kratkim hlačama ode u kino ili na utakmicu.

A danas je obratno: hlače su dulje, ali se zato nose češće. Studenti dolaze u kratkim hlačama na fakultet, a njihov primjer slijede i neki – doduše, još prilično rijetki – profesori. U kratkim hlačama ljudi paradiraju po šoping-centrima, po muzejima i galerijama, po središtu grada. Čovjeka u kratkim hlačama možete vidjeti praktički svuda i nigdje mu se nećete osobito iznenaditi.

A iz toga slijedi da ona moja pomalo neoprezna teorija ipak ima nekoga temelja. Ispada, naime, da je prisutnost tijela u javnome prostoru stalna, a da duljina gaća – sportskih i svih drugih – o tome svjedoči željeznom logikom. Evo: kad je moral restriktivniji, kad se o tijelu šuti, ono se probija iz odjeće u javnost, a kad je moral slobodniji, pa se o tijelu govori, ono se drži svojega specijaliziranog područja.

Ili je i to samo pitanje estetike, odnosno ukusa, dakle pitanje koje s moralom nema baš nikakve veze? Jer, na istim onim starim snimkama vidimo i da smo nekada nosili zvonaste hlače i cipele s debelim đonovima, kakve danas ne bismo stavili na sebe ni da nam netko prijeti puškom. I to nam se tada sviđalo. A ja sam gotovo siguran da će nam se opet jednom sviđati, pa zato ne isključujem ni mogućnost da se na stadione vrate normalne sportske gaće.